• Ida & Ana © Andrea StojanovićIda & Ana © Andrea Stojanović
  • © Andrea Stojanović© Andrea Stojanović
  • © Andrea Stojanović© Andrea Stojanović
  • © Andrea StojanovićIda & Ana © Andrea Stojanović

Sa četiri ruke kroz život

Ana i Ida, bliznakinje i pijanistkinje iz Podgorice (CG) pričaju o tome koji značaj ima za njih rad sa đecom i o ljubavi prema koncertnoj djelatnosti.

Die Geschichte über die Zwillingsschwestern und ihre Liebe zum Klavier lest ihr hier auf Deutsch.

Od Andree Stojanović

S čime zarađujete vaš novac?

Ana: Ja ću da pričam u množini, pošto je to isto. Mi smo prije svega profesori klavira u muzičkoj školi „Vasa Pavić“ gdje učimo djecu da sviraju klavir. A pored toga bavimo se i koncertnom djelatnošću. Sviramo u klavirskom duu  „Ana i Ida Muratagić“, i često imamo koncerte. I to je, s čime se bavimo.

Koji značaj ima rad za vas?  

Ida: Pa, nije samo to hoćemo li da dobijemo mjesečnu platu i tako da preživimo, već i to da naučimo đecu i tako da ih vaspitavamo muzički.

Ana: To je jako teško.

Ida: Da, to je jako teško. Tu nije samo muzičko vaspitavanje, jer je to individualna nastava i tu si jedan na jedan s đetetom. Šta god da mu se desi van škole, kući, neka privatna stvar, on se požali da ga ti posavjetuješ. Prosto dođeš kao psiholog. Pedagog si, ne samo muzički, nego u suštini pedagog đetetu. Šta god da mu se dešava, da ga posavjetuješ i da si tu za njega.

Ana: Ali čekaj, razlika je u tome: Taj naš posao nije posao kao svaki drugi, da pođeš u kancelariju od 8 do 4 i da radiš iz dana u dan isti posao. Nego je svako dijete za sebe individua i drugačije  pamti, drugačije kapira. Svakom đetetu moraš na drugačiji način da priđeš. Nisu svi talentovani na isti način i nemaju isti kapacitet. Ne radiš s njima isti program, nego različiti. I onda je taj posao i interesantniji, jer sa svakim radiš drugačije, a ne isti program svaki dan. Ti u stvari ne znaš, kada dođeš na posao, na šta ćeš da naiđeš.

Ida: Čak su mi padali u nesvijest i onda prvu pomoć daješ đetetu. Tako da moraš znati s đecom . A što se tiče koncertne djelatnosti, to je ono što baš volimo da radimo. Tu uživamo. Ne znam, možda zato što smo bliznakinje, pa nam je to negdje i lakše što sviramo u klavirskom duu.

Ida: Ali to je stvarno naša bit.

Ida: Volimo scenu. Čak nekad nam nije ni toliko stalo do novca što ćemo da zaradimo, -samo da sviramo.

Ana: Da smo prisutne, i taj adrenalin koji se desi na sceni, to- (dopunjavaju međusobno rečenice)

Ida: -rijetko kad može da ti se desi-

Ana:- u životu, u drugim situacijama,- nego baš u tom trenutku. To je ono stvarno od čega ja i mislim i Ida, baš živimo.- Od tog osječaja.

Ana: I od stvarno dobre svirke.

A biste li vi mogle da si zamislite, da jednog dana nešto potpuno drugo radite? 

Ida: Ja bih. Vjerovatno nećemo cijeloga života s koncertnom djelatnošću da se bavimo, pošto smo starije i tako da je to malo i teže. Sada je okej pošto nemamo svoje porodice i možemo da vježbamo. Ako se nakad budemo udale i imale đecu, to je nemoguća misija da sve postigneš. Znači da u školi radiš i da sviraš. To će mi vjerovatno jednog dana faliti, ali bi mogla da radim negdje kao neki menadžer nečega. Da organizujem nešto. Ali bi to vjerovatno bilo nešto vezano uz muziku.

A biste li si mogle lako naći drugi posao?

Ana i Ida: Ne, baš teško, teško.

Ida: Teško je. Mislim, mi smo baš imale sreće što smo se zaposlile odmah poslije akademije. A teško je. Još ako nemaš diplomu nečega a želiš da radiš, onda je baš teško naći.

Ana: Ja čisto sumnjam da bih mogla išta drugo da radim.

Misliš na to, da bi uopšte htjela? 

Ana: Htjela a i umjela.

Ida: Ali vjerovatno bi se čovjek snašao da n.p. ne radimo to što radimo, da smo završile akademiju i da nemamo posao,- vjerovatno bi se snašle da preživimo.

Ana: Barem na trafiku čovjek da se zaposli.

Ida: Da taksira.

Ana: Dobro, ali to nisu poslovi koje ti voliš i radiš. To bi bilo čisto za preživjeti.

Ida: Za preživljavanje, jeste.

Znači ono što sada radite i što biste možda mogle još da radite, nije isto za vas?

Ana: Ne, stvarno što se tiče posla,- stvarno smo ispunjene. Jer radimo posao koji volimo. I pogotovo to što imamo koncerte. To je ono što nas čini srećnim.

Ida: I ta đeca nas čine srećnim. Jer vodimo ih na takmičenja i svaki njihov uspjeh, je i naš uspjeh. Tako da te to mora činiti srećnim.

Ana: Jeste da je teže. Lakše je da ti nešto navježbaš, nego da učiš nekoga da vježba.

Ida: Nije samo ni to vježbanje, nego sve ostalo. Svaki momenat s njima, to nije samo vježbanje.

Ana: I svakako đeca iscrpe na svoj način. Uzimaju ti energiju. Jeste da im se ti daješ, i želiš da preneseš svoje znanje, to jeste. Neko iskoristi, a neko ne.

Šta vama osobno prouzrokuje stres?

Ida: Pa to kada neko padne u nesvijest. A onda postoji i nevaspitane đece pa ne možeš baš ništa da uradiš. Iznerviraju te, zbog sitnice te izbace iz takta, a to vjerovatno nekoga ko nije u nastavi ne bi toliko pogodilo koliko nas pogađa.

Ana: A i stresovi zbog koncerata. Svaki je koncert stres za sebe.

Ida: Iako je to lijepo, ali pred koncert neznam ni ja-

Ana: -da li će ti sve izaći kako si mislio da će da izađe? Da li je to dobro, to što si navježbao. Da li si pogodio epohu, da li je to sve u redu kako si ti mislio da treba, kakva će biti kritika. To je u stvari sve stres.

A pored posla?       

Ida: A pored posla, ne znam. Možda neki privatni momenti.

Kako ste došle do vašeg posla i do toga s čime se bavite?

Ana: Ja mislim kad smo upisale nižu muzičku školu, da smo od tog trenutka znale, da ćemo da postanemo profesori klavira. Da smo to željele, obije.

Ida: Vaspitavala nas je profesorica u tom smjeru.

Ana: Ali mi smo to stvarno željele. Nije ono kad završiš srednju školu i razmišljaš šta ćeš da budeš, nego već od osme godine našeg života. Znaš ono kad đeca imaju želju da postanu učiteljica, stjuardesa itd.. Ali to je svarno bila naša prvobitna želja. Inače smo takve, kad za nešto zapnemo, da na kraju želimo to i da odradimo. Vjerovatno je to išlo sve nekim prirodnim tokom. Završile nižu, srednju, završile i akademiju i dođosmo do mjesta. Pojma nemam kako, ali desilo se- prirodnim tokom, skroz.

Ida: A nekad ti treba i sreće u životu, a ne samo rad.

Hey, like this post? Why not share it?

Leave a Comment