• (c) Andrea Stojanović© Andrea Stojanović
  • DavorDavor Žuža © Andrea Stojanović
  • Erschnitten: viele Pokale © Andrea StojanovićErschnitten: viele Pokale © Andrea Stojanović
  • © Andrea StojanovićSalon © Andrea Stojanović
  • Davor in seinem Salon © Andrea StojanovićDavor in seinem Salon © Andrea Stojanović

Jesi li kući? Radiš li? -Radim!

U malom crnogorskom gradiću po imenu Danilovgrad, 26-godišnji Davor Žuža je u sklopu porodične kuće otvorio frizerski salon u kojem već četiri godine sebi uspješno obezbjeđuje egzistenciju. Sa Davorom sam razgovarala kako je došao na ideju da samostalno krene i koliko je zadovoljan tom odlukom.

 Od Andrea Stojanović

Kako je sve krenulo

Davor: Još od osnovne škole pravim svima frizure u kući. Kada se okončala osnovna škola i trebalo je da se donese odluka o tome što dalje, ja sam odlučio:“Hoću da budem frizer“. Moja majka je otišla u Podgoricu sa namjerom da me upiše, ali je slučajno ušla u razgovor sa nekom gospođom koja joj je ispričala kako je svog sina upisala za grafičara, što je onda uradila i moja majka. Došla je kući i rekla: „Ti nisi frizer, već grafičar.“ – u smislu biti frizer je gore nego biti grafičar jer škola traje manje vremenski. Izdržao sam u školi za grafičare nekih tri, četiri mjeseca, sve dok nisam ugledao reklamu o Akademiji za frizere „Zoran“ u Podgorici, gdje sam se upisao i prestao da idem u srednju školu.

Poslije nekih mjesec dana pohađanja Akademije je bilo neko takmičenje i ja sam želio da učestvujem. Na moje pitanje da li mogu učestvovati Zoran se samo nasmiješio jer tada još nisam naučio ni češalj držati. Od tog pitanja kreče moj svakodnevni, osmočasovni rad kao priprema za takmičenje koje je uslijedilo nakon 20 dana. Na tom prvom takmičenju sam uzeo četvrto i peto mjesto i poslije par mjeseci otišao i na sljedeće u Beogradu gdje sam osvojio drugo i treće mjesto. U tom periodu sve do 25-e godine sam osvajao prva mjesta a od 25-e druga i treća mjesta. Na evropskom takmičenju sam bio šesti u kategoriji do 25 godina, kao i u Atini moje mjesto je bilo zajedno sa prvih deset.

Kada sam poslije deset mjeseci završio Akademiju, ostao sam da radim kod Zorana kao njegov najbolji učenik i radio sam četiri i po godine kod njega. Svo moje društvo je dolazilo kod mene kući na šišanje, ali su dlake bile posvuda i majka je prigovarala, tako da sam ovo tada otvorio samo za moje prijatelje. Nije bilo ni ogledala, samo ja, stolica i društvo. Kasnije se počeo širiti posao, drug je dovodio svog druga i posao je počeo biti veći i tako su došli i ogledalo i stolice.

Napustio sam prvobitni posao jer nije bilo potrebe da radim kod Zorana kad mogu sam. Ispočetka sam radio jednu smjenu na drugom mjestu i jednu smjenu kući. Bilo mi je previše da radim i nedjeljom, jer je svo moje društvo išlo na more, a ja nisam mogao. Radio sam tako punom parom dva, tri mjeseca ali sam shvatio da to nije to, džaba mi pare, džaba mi sve, ako ne mogu da potrošim to što zaradim. Odlučio sam da počnem raditi kući tako što bi svi zakazivali šišanje i navikao ih na taj sistem.

Znaći ti nemaš radno vrijeme?

Nemam. Radim i nedjeljom, i ujutro i u veće kasno kad sam kući. Idem sada n. p u Beograd i nekoliko dana nisam kući i svi me čekaju. Bilo to nedjeljom, ujutro u pet, u veće u 12 sati,- Nazovu me: Jesi li kući? Radiš li? -Radim! Krevet mi je iza zida koji me dijeli od salona i sobe. Nije mi teško. Tako da mi je super. Sada imam u planu da zajedno sa jednim drugom otvorimo salon u Podgorici. Radio bi jednu smjenu on, jednu ja,- a isto bi i radio i ovdje. Imali bi i radnice i isto tako bi radili sa zakazivanjem. Ne bi bio tamo konstantno.

A kada pomisliš na taj novi salon- Šta je tebi lično važno u ponašanju prema tvojim radnicima? Kakva struktura i kako bi to sve funkcionisalo?

Ne volim strogoću i uslovljavanje – moraš ovo, moraš ono. Riječ „moram“ je katastrofa. Akademija koju sam pohađao sam i plaćao,- i čim se plača znači da sam došao da nešto naučim. Međutim bilo je i učenika koji su u istom salonu radili praksu u saglasnosti sa školom. Učenici koji su tu bili preko škole morali su da čiste, metu, kupuju doručak, da uplate račune, sve te neke privatne stvari izvan učenja. Ja sam radio i bilo mi je normalno da uzmem metlu da počistim sve u sklopu učenja, ali nisam išao da plaćam račune. Nisam izlazio iz salona, zato što sam plaćao. Tim učenicima baš treba mnogo više vremena da nauče. Mada u ovom poslu moraš da budeš uporan i da ga stvarno želiš.

Šta je za tebe tu bila najveća razlika, kada si se odlučio da radiš samostalno u odnosu na prethodni posao?

Ljepše se osjećaš, jer kad negdje radiš, radiš za procenat ili za platu. Radiš za drugog. To nije tvoje. A ovo je moje i odmah je ljepši osječaj. Možeš izaći kad hoćeš i nema kritikovanja: slabo si ovo uradio, trebao si ovako, nisi bio ljubazan, itd. Stalno je neko iznad glave da vrši kontrolu. Drugačiji je osječaj kad si sam sebi gazda. Niko te ne kontroliše, sve radiš sam. I draže ti je ono što sam zaradiš iako je deset puta manje, nego da ti neko drugi da. Mada sam ja to razradio, radeći i tamo i ovamo. Preko društva se proširilo i stalno dolaze nove mušterije, i odlaze. Sve se mijenja, nije ništa konstantno.

Što tebi znači rad i tvoj posao?

Kako ću se provoditi, izlaziti i šetati. Ima finansijski značaj. Mada volim to što radim. Nije mi dosadno kad mi neko dođe da ga ošišam. Posao je raznolik, jer ima raznih frizura i svi traže različito, pa je zanimljivo. Nije isto svaki dan. Svaki dan šišam, ali sve frizure su drugačije kao i sve ostalo.

A ima li išta šta tebi pravi stres?

Stres? Ne. U ovom poslu možeš nekom uvo da zakačiš, ali meni se nije nikad desilo. Ja se posvetim poslu i pratim sve. Ozbiljan sam dok šišam i radim. U suštini sam neozbiljan, ali kad je glava u pitanju,- samo sam tu ozbiljan.

Ne zavisim od mog posla i mogao bih da zamislim sebe u nekom drugom poslu, iako volim ovo što radim. Nije da mislim da ću to raditi do kraja života,- ko zna možda ispadne nešto drugo i bolje. A što me čini srećnim? Provod i kad sam van kuće, van posla, van svega. Provod najviše!

Hey, like this post? Why not share it?

Leave a Comment